Crnohumorna drama Cocaine Angel sukus je nekoliko dana života junkia Scotta na ulicama Jacksonvillea, Florida, USA. Scotta igra autor scenarija Damian Lahey. Dramaturški minimalizam naturalistično kondenzira surovu svakodnevicu unutar koje Scott, kao jeftini postmoderni antijunak, gubi posao, bezuspješno se trudi pristupiti vlatitom djetetu, te povećava dnevnu dozu supstance koja kontrolira njegove energetske cikluse. Tretman zvuka, u skladu s mumblecore postulatima, odrađen je kao eksperimentalna potraga za slušnim paradoksom koji proizlazi iz kontinuirane konzumacije kokaina.

Kinematografija Michaela Tullya reflektira svakodnevicu ruralnog Marylanda, toponimske platforme autorovog odrastanja i sazrijevanja uz intimno izmaknutu matricu disko kulture osamdesetih, te filmove B produkcije koje je gledao u društvu roditelja zahvaljujući obiteljskom VHS uređaju. Ishodišta filmske estetike Michaela Tullya radovi su hollywoodskih klasika poput Johna Hughesa i Johna Landisa. Za razliku od njih Tully filmove realizira u okviru low budget proračuna, pa su, kao prauzori, navedeni autori i njihovi uradci, kreativnim idiosinkrazijskim postupkom u odnosu na dramaturgiju, zbog produkcijskog konflikta, reducirani tek na temeljne filmske postulate, svojevrnu tehničku armaturu Tullyevog specifičnog autorskog izraza. Prije dvije godine Tully je promovirao svoj recentni dugometražni igrani film Ping Pong Summer.

Mumblecore je američki nezavisni filmski pokret koji je u središte pozornosti dospio nakon obimnijeg festivalskog plasmana sukladnih mu radova tijekom prve dekade ovog stoljeća. Primarno ga karakteriziraju ultra niski budget pristup u kontekstu organiziranja produkcije, zatim fokusiranje na personalne relacije između dvadesetogodišnjaka, dakle mladih u “najboljim godinama”, s vremenskim otklonima i specifičnim dramaturškim intervencijama koje omogućuju ostalim uzrastima intenzivniju interakciju s filmom, improvizirane skripte, te glumci izvan standardnih profesionalnih angažmana. Redatelji karakteristični za Mumblecore pokret su Lynn Shelton, Andrew Bujalski, Mark Duplass, Jay Duplass, Aaron Katz, Joe Swanberg i Barry Jenkins. Termin mumblecore smislio je Eric Masunaga, montažer zvuka koji je radio s Andrewom Bujalskim tijekom nekoliko produkcija, a referira na specifični auralni impresionizam, tj., barem kada su tehnička rješenja u pitanju, naturalni otklon zvuka od sirove realistične slike. Redatelji objedinjeni pokretom ponekada se nazivaju mumble corps, sukladno press corps terminu, jer se nerijetko u medijima plasiraju timski. Filmski kritičari su pokret u nastajanju nazivali i kinematografija s uzglavlja kreveta ili ga odlikovali terminima kao što su filmsko brzanje,
kreativnost kaosa i slično. Kao svoje uzore Mumblecore redatelji presudno navode nezavisnog američkog filmskog stvaraoca John Cassavetesa, te neke ranije kultne radove nesvjesno utemeljene na postulatima pokreta, poput Richard Linklaterovog dijaloški kompleksno strukturiranog lo-fi filma Slacker iz 1991. U sklopu ciklusa prikazani su još i filmovi:

Projekcije petkom u Kino klubu su edukativnog karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, a svi su dobrodošli.

Više na facebooku.

The post Cocaine Angel u Kino klubu Split appeared first on Platforma Doma mladih.

Old Joy je film ceste, zasnovan na kratkoj priči Jonathana Raymonda s kojim je Kelly Reichardt surađivala i na projektu Wendy and Lucy iz 2008. Will Oldham, poznatiji po svojoj glazbenoj karijeri nego po periodičnim filmskim izletima, te hollywoodski profesionalac Daniel London, u ovoj low budget drami o prolaznosti, prijateljstvu i alijenaciji, odigrali su role dvojice prijatelja na vikend kampiranju organiziranom nakon dugog perioda prekida odnosa. Jedino preostalo društvo im čini kuja Lucy. Kritičari su Old Joy doživjeli kao iskren, melanholičan, difuzan i meditativan film, koji narativnom strukturom oživljava elementrane prirodne cikluse.

Filmski minimalnizam Kelly Reichardt idealno se trasirao kroz mumblecore pokret. Vlastitu je filmsku doktrinu, te na njoj utemeljenu autorsku estetiku definirala održavanjem redateljske iluzije o filmu kao sredstvu naknadnog razotkrivanja zbilje, koje dokida na detalju, te intimizira unutarnje svjetove redukcijskim postupkom – do elementarne dramaturške i humane entropije. Kelly Reichardt, dijele iz obitelji policijskih inspektora, karijeru je započela kao fotograf, nakon što se prethodno zainteresirala za profesionalnu filmsku opremu kojom joj se koristio otac. Debitirala je filmom River of Grass (Riječne vlati; 1994), te odmah prošla prilično zapaženo zahvaljujući tehničkom eksperimentu radikalnog ekspozicijskog otklona od temeljne noir atmosfere. Uz kamerom naznačen efekt skromnih kadrova intrigantan je bio i tretman zvuka. Na ovogodišnjem Sundance film festivalu premijerno joj je prikazan novi film Certain Women (Stanovita žena; 2016). Radi se o, na montažnom režijskom procesu zasnovanoj, eksperimentalnoj melodrami s nizom interpoliranih dramaturških situacija koje kodiraju univerzalnom tumačenju u kontekstu odnosa prirode i psihe.

Mumblecore je američki nezavisni filmski pokret koji je u središte pozornosti dospio nakon obimnijeg festivalskog plasmana sukladnih mu radova tijekom prve dekade ovog stoljeća. Primarno ga karakteriziraju ultra niski budget pristup u kontekstu organiziranja produkcije, zatim fokusiranje na personalne relacije između dvadesetogodišnjaka, dakle mladih u “najboljim godinama”, s vremenskim otklonima i specifičnim dramaturškim intervencijama koje omogućuju ostalim uzrastima intenzivniju interakciju s filmom, improvizirane skripte, te glumci izvan standardnih profesionalnih angažmana. Redatelji karakteristični za Mumblecore pokret su Lynn Shelton, Andrew Bujalski, Mark Duplass, Jay Duplass, Aaron Katz, Joe Swanberg i Barry Jenkins. Termin mumblecore smislio je Eric Masunaga, montažer zvuka koji je radio s Andrewom Bujalskim tijekom nekoliko produkcija, a referira na specifični auralni impresionizam, tj., barem kada su tehnička rješenja u pitanju, naturalni otklon zvuka od sirove realistične slike. Redatelji objedinjeni pokretom ponekada se nazivaju mumble corps, sukladno press corps terminu, jer se nerijetko u medijima plasiraju timski. Filmski kritičari su pokret u nastajanju nazivali i kinematografija s uzglavlja kreveta ili ga odlikovali terminima kao što su filmsko brzanje,
kreativnost kaosa i slično. Kao svoje uzore Mumblecore redatelji presudno navode nezavisnog američkog filmskog stvaraoca John Cassavetesa, te neke ranije kultne radove nesvjesno utemeljene na postulatima pokreta, poput Richard Linklaterovog dijaloški kompleksno strukturiranog lo-fi filma Slacker iz 1991.

U sklopu ciklusa biti će prikazani filmovi:

04.03. Andrew Bujalski – Funny Ha Ha (2002)
11.03. Kelly Reichardt – Old Joy (2006)
18.03. Michael Tully – Cocaine Angel (2006)

Projekcije petkom u Kino klubu su edukativnog karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati.

Ulaz je besplatan, a svi su dobrodošli.

Više na facebooku.

The post Ovog petka u Kino klubu Split appeared first on Platforma Doma mladih.

Funny Ha Ha prvi je mumblecore projekt. Naizgled benigna dramaturška relacijska petlja realnih i potencijalnih spolnih integracija, u osnovi je prilično surova reprogramabilna slika svakodnevice koja se ponekad opire svijesti pojedinca. Podatna tromost rendgenske, sistematizacijski preciznije – u skladu s mumblecore proglasom reducirane – filmske slike, pomalo depresivno dezintegrira ideju o idealnoj harmoniji odnosa. Marnie, diplomantkinja s potrebom za vezanim muškarcem, odaje se alkoholu ispijajući pivo za pivom, dok se ostatak filmske teksture kondenzira u zatvorenom sivilu bostonske četvrti Alliston.

Andrew Bujalski, rođen u Bostonu 1977. presudna je figura mumblecorea, a tezu na Harvardu obranio je uz pomoć Chantal Akerman. Tri godine je filmove producirao amaterski, a potom je uspostavio distribucijsku kontrolu, te se presudno plasirao kao nezavisni redatelj. Na Sudance film festivalu 2013. osvojio je nagradu Alfred Sloan za dugometražni film s dramaturškim ishodištem u znanosti i tehnologiji, s referencom na tada recentni mu projekt Computer Chess (Računalni šah). Cjelokupni sirovi materijal za taj uradak odradio je s kamerom Sony 1968 AVC-3260 B&W video, tek nakon čega je paralelno počeo koristiti digitalnu montažnu tehnologiju. Filmovi mu, ishodišno kodirani unutar elementarne scenografije života mladih tehnokrata, prate egzistencijalne napore aktera da pridruže stabilnu socijalizacijsku korekturu kaosu frivolnih socijalnih integracija.

Projekcije petkom u Kino klubu su edukativnog karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati.

Više na facebooku.

The post Projekcija filma: Andrew Bujalski – Funny Ha Ha (2002) appeared first on Platforma Doma mladih.