Objašnjavajući metodologiju svog rada autorica navodi kako svaki rad započinje osvrćući se oko sebe i gledajući što joj je na raspolaganju, te nastavlja: “Svrha takvog pristupa je uvažavanje ograničenja, toga što ‘neidealne’ okolnosti proizvode i reflektiranje zatečenog stanja.” Za razliku od prve zagrebačke izvedbe rada, nastale u institucionalnom okviru akademskog obrazovanja, splitska izvedba autoricu stavlja u potpuno drugačiji institucionalni okvir, onaj umjetničke produkcije na nezavisnoj kulturnoj sceni, uvodi ju u za nju nov prostor galerije koja djeluje u sklopu underground kluba te stavlja pred novu i nepoznatu publiku.

Ispitujući izvedbenu formu, u tu novu situaciju autorica ulazi s tijelom, pokretom, jezikom i tekstom koji su unaprijed zadani samo do određene mjere. Tijelo, “ograničeno svojom materijalnošću, iskustvima i neiskustvima” reagira na novu situaciju te istovremeno utjelovljuje ranije spomenuti tekst. Kroz utjelovljenje dva lika iz priče, jednog ženskog i jednog muškog autorica je cijelo vrijeme svjesna sebe i svoje tjelesnosti “… izgledam kao ja, raspolažem vlastitim vještinama i bivanjem sobom sam dobila ono što je moje, a ne njegovo. Svaki prijevod, svako utjelovljenje njega (i nje) bit će uvjetovan svim onim što sam ja.” To međusobno uvjetovanje autorice i likova razotkriva niz nemogućnosti i ograničenja izvedbene forme koja su vidljiva u klimavim karakternim i identitetskim crtama likova, ali i same autorice u trenutcima kada nije jasno povučena crta između autorice, njega i nje. I dok Nicholas Mirzoeff upravo digitalnu sliku, Internet i kulturu selfija definira kao polje u kojem se manifestira raspad čvrstih identiteta roda, spola, rase i klase kako ih je definiralo dvadeseto stoljeće, Tara Ivanišević potvrđuje isto u prolaznoj i nestabilnoj formi izvedbe, potvrđujući uporište rada u suvremenosti.

Osvrćući se na problem roda, autorica između ostalog postavlja pitanje: “Trebaju li ona i on svoj rod na ikoji način izražavati, imati obilježenog ili vidljivog kako bi ga imali?“ Time gotovo da zaokružuje jednu gotovo stoljeće staru priču o performativnosti rodnog identiteta, priču koju su u avangardnoj umjetnosti započeli Man Ray i Marcel Duchamp portretima Rrose Sélavy dvadesetih godina prošlog stoljeća, te koja je svoju teoretsku i popularnu inačicu dobila devedesetih godina istog stoljeća s knjigom Nevolje s rodom Judith Butler te voguing subkulturom koja je performativnost roda uvela u popularnu kulturu svjetskih razmjera, od njene autentične manifestacije kao fenomena jedne manjinske skupine pa sve do ekranizacije istog u filmu Paris is burning Jennie Livingston te adaptacije za globalnu medijsku publiku u spotu Vogue Madonne. Danas, u vrijeme visoko razvijene vizualne kulture  i digitalnih komunikacijskih kanala, kada gotovo da nema osobe koja pefromativonst vlastitog identiteta nije proživjela na društvenim mrežama, te kada govoreći o zamjenicama teoretičar/ka queera i roda Jack Halberstam vlastiti rod opisuje riječima “u najbolju ruku improviziran, nesiguran i češće krivo nego ispravno izgovoren, nerješiv i u stalnoj promjeni”, Tara Ivanišević svojom izvedbom otvara pitanje roda, prostora i načina njegove realizacije, u 21. stoljeću.

Izložba Sve i ona 1.1. Tare Ivanišević realizirana je u sklopu programa qIZLOŽBE koji provodi kolektiv queerANarchive. Kustos programa je Tonči Kranjčević Batalić. Program se realizira uz financijsku podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Splita. Rad kolektiva queerANarchive podržava Zaklada Kultura nova.

The post Jedinstvena i neponovljiva izvedba appeared first on Platforma Doma mladih.