Koliko je vrijedno – i je li uopće vrijedno – potom, izvoditi igrokaz otvorenja spomenika u nekom anonimnom kvartu, među nekim zgradama, nagurujući se između automobila na improviziranome parkingu?

Benevolentno i s puno razumijevanja, mogli bismo sve skupa (o)pravdati formulacijama kako se radi o ustaljenoj umjetničkoj praksi ready made-a, aproprijacijom kao legitimnim činom umjetničkog izražaja, a čin otvorenja nazvati happeningom ili eventom koji za razliku od (ekskluzivno aristokratski) muzejsko-galerijske promocije silazi među građane te koji svojom inkluzivnošću širi krug potencijalne publike.
Konstrukcije za otprašivanje tepiha bile su uobičajeni, standardni dio urbanog uređenja među novogradnjama iz pedesetih, šezdesetih i dijela sedamdesetih godina prošlog stoljeća, poput klupa, javne rasvjete ili kanta za smeće. Škola, ambulanta, vrtić ili primjerice igralište bili su sadržaj svakog novonastalog kvarta. Može se, bez puno filozofiranja, reći da se o životu i življenju smišljeno te planski promišljalo i radilo. A onda su došli usisivači s mogućnošću dubinskog čišćenja pa je potreba za konstrukcijama počela bivati sve manja. Paralelno s time, volja da se o urbanizmu planski razmišlja sve više je ustupala pred ekonomskim zahtjevima. Kvartovi su postajali sve izgrađeniji, a urbani sadržaji, osim stambenog, sve manje prisutni.

Bavi li se, onda, Tomislav nostalgičnim pogledom na prošlost? Oplakuje li socijalističko društveno uređenje i sve pozitivne stvari koje je ono postiglo? Popularno je to danas raditi, znate.

Svrstava li ga to u krug suvremenih autora s istančanim senzibilitetom za društveno-političko nasljeđe i kritičarem konzumerizmom obilježenog zeitgeista? Ili?

Ili se Tomislav samo zajebava?

Stavimo se, nakratko, u njegovu situaciju.

Nedavno diplomirani akademski kipar, tijekom studija učio je o velikanima umjetnosti, analizirao njihova djela, divio se majstorstvu prikaza i vladanju materijalima koje su koristili. Veliki dio pažnje odlazio je na skulpture u javnom prostoru, posebno na spomenike. Spomenike uklopljenima u urbani ambijent ili u prirodu. Neka od tih djela dominiraju prostorom, podređuju okolinu sebi, a neka su tiho, nenametljivo, uklopljena u svoj okoliš. U svakom slučaju radilo se smišljeno i planski.

Svjestan je Tomislav da je to danas gotovo neizvedivo. Rijetki su primjeri dobre spomeničke plastike, a još rijeđe prilike da se – posebno mladom autoru – pruži prilika da okuša svoj talent i znanje izvedbom monumentalnog djela. Što mu onda preostaje?

Da s nostalgijom gleda na neka prošla vremena? Vremena koje nije živio, o kojima zna iz priča, fotografija, filmova ili iz mitologije drugih, u to doba možda sretnijih, bezbrižnijih, definitivno mlađih.

Zajebava se Tomislav na inteligentan način i na svoj račun.

Činom proglašnjenja spomenikom jedne, za današnje vrijeme, bespotrebne i banalne konstrukcije, Tomislav je otvorio i postavio više pitanja o svrsi umjetnosti, načinima i strategijama kojima se danas umjetnost vodi i usmjerava. O tome što je skulptura i što je spomenik? O estetici, kvaliteti, smislu i svrsi. I na kraju o stavu i poziciji umjetnika.

Humorom prožet, ovaj rad otvara veliki broj ozbiljnih pitanja i ukazuje na kritične točke stanja u društvu, u umjetnosti i kulturi uopće.

Za razliku od mnogih, posebno onih koji iz pozicije moći odlučuju o navedenom, Tomislav nam barem ne baca prašinu u oči.

Vedran Perkov

O AUTORU:
Tomislav Hršak rođen je 10. 6. 1992. u Zagrebu. Diplomirao je 2017. na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Za svoj rad dobio je nekoliko nagrada (2022. Dobitnik Grand prix nagrade Erste Fragmenti 18, Lauba Zagreb; 2017. Dobitnik Rektorove nagrade za projekt Bojom do zdravlja 2014). Komisijskim odabirom najboljih studentskih radova u akademskoj godini 2013./14. izabran je rad ready-made Kofer za Fundus ALU. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika od 2021. godine i udruge HDLU od 2016. godine kao i udruge prirodno-umjetnički Kružok.

KUSTOS: Vedran Perkov
KUSTOSI PROGRAMA NMG: Katarina Duplančić, Natasha Kadin, Vedran Perkov
DIZAJN: Nikola Križanac
PRIJEVOD: Katarina Duplančić
DOKUMENTACIJA: Glorija Lizde
POSTAV: Tomislav Hršak
DONATORI: Ministarstvo kulture i medija RH, Grad Split
MAVENU PODRŽAVA: Zaklada Kultura nova
ZAHVALE: KUM, MKC, PDM

The post NMG@PRAKTIKA_Tomislav Hršak: SPOMENIK… appeared first on Platforma Doma mladih.

Odabrano područje autorovog prikupljanja tekstualnog materijala su kafe barovi, kao već tradicionalno mjesto okupljanja pojedinaca na gotovo svakodnevnom nivou, kao ritual svakodnevnice današnje kulture. Zbog toga je autoru ova polazišna točka bila iznimno relevantna za uzimanje semnatičkih materijala koji značajno progovaraju o trenutnoj atmosferi društva i vremena u kojem živimo. Materijal iz odabranih lokacija se skuplja na način da autor aktivno prisluškuje i zapisuje sve izgovorene riječi i rečenice koje se njemu izdvoje iz kakofonije ambijenta. U tom procesu, riječi i rečenice su skupljene u arhivu notacija. Same po sebi na papiru mogu i ne moraju sadržavati neko određeno značenje i/ili smisao, već se tretiraju kao sirovi materijal za daljnje postupke. U idućem koraku rada autor dovodi te iste bilješke u potpuno novu formu, preslagivajući ih u zasebne cjeline u kojima njihovi spojevi stvaraju dramaturške ‘priče’ koje nalikuju strukturi lirike, monologa, dijaloga, poezije, haiku-a ili čiste fikcije. Dok su u stvarnosti bile dio jedne priče, u ovom skladu stvaraju nove temelje i interpretativne vrijednosti, te im novi kontekst pruža beskrajne mogućnosti u kreiranju raznovrsnih fabula i kompozicija. U završnoj fazi rada, prikupljeni tekst je služio kao smjernica istraživanja relacija između forme, slike, prijevoda, dramaturgije i pripovijedanja. Svaki medij oživljava i označava svoj tekst na različit način. Odnos teksta, slike i zvuka se vodio putevima asocijativnosti, opisivanja, dokumentarizma, subjektivizma, loop-a i shuffle-a. Po završetku se stvorila scenska instalacija u kojoj mediji poput kazališnog performansa, filma, glazbe i ilustracije čine cjelokupnu atmosferu koja inicijalno polazi iz žamora kafića i preoblikuje se kroz razne dominantne medije koji nas u moderno vrijeme sa svih strana okružuju. Koncept rada se igra tim apsurdom krajnosti izvora i proizvoda (kafić – scena, razgovor – umjetnost) te nastaje kao svojevrsni portret aktualne društvene dokolice iz autorove perspektive.
– Natasha Kadin

O AUTORU:
Toni Mijač je filmski i novomedijski umjetnik rođen 1988. godine u Splitu. Završio je preddiplomski studij na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, smjer Film i video, te diplomski studij na Akademiji Likovnih Umjetnosti u Zagrebu, smjer Novi mediji. Sudjelovao je u niz umjetničkih rezidencija, radionica, festivala i happening-a, uz šestogodišnje aktivno vodstvo filmskih škola za djecu na području Splita i Zagreba. Izlagao je na sedam samostalnih izložbi te na brojnim grupnim izložbama u galerijama HDLU, Klovićevi dvori, MSU, NMG@Praktika, GMK, Greta, Pogon Jedinstvo i KSET. Također je participirao i na raznim međunarodnim projektima koji su ugostili njegov rad u Austriji, Sloveniji, Njemačkoj, Portugalu, Litvi, Rumunjskoj i Velikoj Britaniji. U svom autorskom radu se pretežito igra sa impulsima svakodnevice na različitim životnim područjima, navikama i tendencijama, koje propituje koristeći jezik i izražajna sredstva različitih medija poput filma, videa, teksta, instalacije, fotografije i društvene prakse. Dosadašnja priznanja uključuju nagradu publike na HT-ovoj nagradi za suvremenu umjetnost 2018 u Zagreb za rad ‘Vezu (ni)je moguće uspostaviti’, 2. nagradu žirija na GRISIAyouth 2018 u Rovinju za rad ‘Vezu (ni)je moguće uspostaviti’ te 1. nagradu žirija na GRISIAyouth 2021 u Rovinju za rad ‘Slon Eye’. 2021. godine odabran je kao umjetnik u rezidenciji MagiC Carpets / Meta Cultural Foundation / LAB 852 programa.

KUSTOSICA: Natasha Kadin
KUSTOSI PROGRAMA NMG: Katarina Duplančić, Natasha Kadin, Vedran Perkov
DIZAJN: Nikola Križanac
PRIJEVOD: Katarina Duplančić
SURADNICI PROJEKTA: Slavena Verić, Mijo Jurišić, Stipe Jelaska, Nika Petrović,Barbara Munjas, Marin Cecić, Vincent Šepić, Ante Milić, Marin Remić, Duje Kundić,Nino Marini, Boris Stanić
KOPRODUKCIJA FILMA: Kino Klub Split
DOKUMENTACIJA: Damira Kalajžić
POSTAV: Katarina Duplančić, Eugen Jeličić, Natasha Kadin, Franko Sardelić Kolinac
DONATORI: Ministarstvo kulture i medija RH, Grad Split
MAVENU PODRŽAVA: Zaklada Kultura nova
ZAHVALE: KUM, MKC, PDM, Tea Mijač, Krešimir Vukušić, Boris Poljak, Maja Plazibat, Ena Šurija, Ana Radeljak, Kažimir Cukar, Ana Ezgeta, Šime Bilić, Giacomo Cenci, Retes d.o.o, Lumer Shop, Kafić Šore

The post NMG@MKC_Toni Mijač: Pretvori se u uho appeared first on Platforma Doma mladih.

Koristi interdisciplinarne metode i različite medije (fotografija, grafika, žica, lightboxevi, umjetnička knjiga…) kako bi istražio utjecaj „umjetnosti na vlakovima“ na društvo općenito, ali konkretno na suvremene umjetničke prakse.

Rad je prvenstveno zamišljen u formi artist booka – knjige umjetnika koja je dio većeg rada prostorne instalacije promjenjivog postava.
Između svega što je predstavljeno izložbom (a postav se uvijek prilagođava prostoru), knjiga umjetnika je tu u ulozi prezentacije svih popratnih pojava koje dolaze uza scenu grafita na vlakovima te obuhvaća Dajakovu višegodišnju umjetničko-istraživačku praksu, podsjećajući na težinu i vrijednost analognih medija, koji za razliku od digitalnih medija imaju tendenciju bolje zadržati sjećanje, otvarajući tako još jednu temu – onu vezanu za prolaznost i kratkotrajnost pisanog traga, života, ideala.

Prostorna instalacija Garniture pokreta sadrži izvorne radove i dijelove prisvojene s vlakova, okupljajući tako niz predmeta: električni vodovi, originalni natpisi, uniforma i drugo.

Garnitura uključuje i panel, odnosno metalnu ploču koja predstavlja vlak, a na kojoj su izložene grafičke matrice izrađene na predlošcima fotografija koje približavaju atmosferu željeznice.

Prozori vlaka prenamijenjeni su u lightboxeve s fotografijama writera u akciji, čime dobivamo ekskluzivni pristup tim gerilskim trenucima brzog djelovanja i anksioznog iščekivanja.

Promišljajući o grafitima na vlakovima, nameće se sljedeći zaključak: bilo da se radi o statičnim radovima, kao na primjer na zidovima željezničkih postaja ili o mobilnim grafitima na tramvajima, činjenica je da umjetnost u javnom prostoru (pogotovo pomičnom) dopire do svih slojeva društva i tipova ljudi. Dok će u galeriju na izložbu doći isključivo akademska zajednica, prijatelji autora ili ljudi koji žive u blizini, ilegalni rad na vagonu će vidjeti svi prolaznici i putnici: od direktora hotela preko čistačice do prosjaka.

Slijedeći svoje istraživanje, Dajak postavlja pitanje: „Postoji li bolji i direktniji način da tvoja umjetnost bude vidljiva? Postoji li bolja izlagačka praksa?“

– iz predgovora Katarine Duplančić

O AUTORU:
Marko Dajak (1990.), rođen u Splitu, završio je nastavnički smjer na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu pod mentorstvom prof. Ines Krasić i prof. Sonje Vuk. Magistrirani je nastavnik likovne kulture i likovne umjetnosti, a glavno polje interesa mu je grafika i primijenjena grafika. Amaterski se bavi analognom fotografijom koju nerijetko kombinira s grafičkim tehnikama te istražuje mogućnosti grafičkog procesa i prikaza. Fasciniraju ga i zaokupljaju napušteni prostori, odbačene stvari, izmaknuti ljudi i njihovi životi, stare tehnike i tehnologije, subkulture i margine društva. U slobodno vrijeme prati i dokumentira aktualnu grafiti scenu i njene aktere. Povremeno se bavi scenografijom i ilustracijom. Samostalno izlagao u Hrvatskoj i sudjelovao na skupnim izložbama u državi i inozemstvu. Trenutno radi kao stručni suradnik grafičkog odsjeka Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, radionica za visoki i duboki tisak.

KUSTOSICA: Katarina Duplančić
KUSTOSI PROGRAMA NMG: Katarina Duplančić, Natasha Kadin, Vedran Perkov
DIZAJN: Nikola Križanac
PRIJEVOD: Katarina Duplančić
DOKUMENTACIJA: Glorija Lizde
POSTAV: Katarina Duplančić, Franko Sardelić Kolinac
DONATORI: Ministarstvo kulture i medija RH, Grad Split
MAVENU PODRŽAVA: Zaklada Kultura nova
ZAHVALE: KUM, MKC, PDM

The post NMG@PRAKTIKA_Marko Dajak: Garnitura pokreta appeared first on Platforma Doma mladih.

Nikica je multidisciplinarni umjetnik koji kroz dizajn, slikarstvo, crtež, performans i druge medije istražuje različite koncepte, a promišljajući o životnim pojavama, društvu i ljudskim odnosima, on svaki put nanovo traži medij koji najbolje odgovara procesu istraživanja određene ideje.

Njegov ciklus radova “Sve je moguće”, čiji naziv se referira na izložbu Denisa Kraškovića s kojom je sve započelo, ne postavlja u centar naše pozornosti ni likovni rad niti autora, već kompleksne odnose autora, publike, rada, institucija i prostora. Nakon prve intervencije u tuđu izložbu, Nikica razvija svoje gotovo antropološko ispitivanje pa se tako upliće u postav 34. Salona mladih, “podmećući” u njega video-dokumentaciju svoje prve intervencije. Njegov treći video rad bilježi inscenirano otvorenje, koje je kasnije prikazano i na stvarnome otvorenju, sugerirajući postojanje izložbe u dva paralelna vremenska okvira.

Posljednji rad kojim ispituje konvencionalne načine izlaganja i otvorenja izložbi uključivao je snimanje otvorenja uživo, prilikom čega su posjetitelji sami postali stvarateljima djela, ali i samo djelo.

Pitanje koje je potaknulo Nikicu na ovakva rješenja je pitanje prakse izložbi i njihovih otvorenja. Otvorenja obično služe kao prilika za socijalizaciju i dijalog, a sami umjetnički rad redovito pada u drugi plan.

Kroz ovaj ciklus Nikica pokušava otkriti sljedeće: Postoji li alternativa za sve ovo što nam ide na živce kod formalnih otvorenja?

Ovom prilikom u Kocki Nikica prebacuje fokus sa formalnog otvorenja izložbe na neformalno druženje: u centru pažnje je party, a izložba postaje tek usputna informacija.

Postavljajući veliki najlon na pod splitskog kluba Kocka, koristeći zvuk i svjetlo te dokumentirajući happening neformalnog otvorenja, Nikica omogućuje posjetiteljima (slučajnim ili namjernim) da participiraju u stvaranju umjetničkog djela, ostavljajući svoje najdoslovnije tragove na umjetničkom „platnu“.

Najlonsko platno tijekom neformalnog otvorenja ostaje nategnuto preko poda klupskog prostora (koji se inače sa svakim koncertom i partyjem zaprlja, odnosno oslika na posve novi i unikatan način), izlažući se tako nemilim utjecajima ljudskih koraka, prolivenog pića i žara cigareta.

Taj trajni i (ne)promišljeni trag publike na najlonu ostaje nakon otvorenja izložen u galerijskom prostoru kao faksimil koji govori sam za sebe, postavljajući i odgovarajući na pitanja:
Otvorenje izložbe bez svečanog predgovora?
Otvorenje izložbe bez autora?
Otvorenje izložbe bez galerijskog prostora?
Otvorenje izložbe bez umjetničkog rada?
Sve je moguće.

– Katarina Duplančić

O AUTORU:
NIKICA JURKOVIĆ (Zagreb, 1989.) je diplomirao Dizajn vizualnih komunikacija na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (2012.) te potom na Odsjeku grafike Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (2018.), s najvećom pohvalom Summa Cum Laude. U sklopu Erasmus+ programa, završio je Preddiplomski studij Bellas artes na Sveučilištu Complutense u Madridu 2017. Izlagao je na nekoliko samostalnih i brojnim skupnim izložbama, među kojima se izdvajaju samostalne izložbe u Galeriji SC, te galerijama GRETA, Academia moderna, AK galerija (Atelieri Koprivnica) i AŽ galerija (Atelijeri Žitnjak), kao i skupne izložbe poput: Radikalne geometrije i Umjetnost je sumnja III (galerija LEXART Skladište), 34. i 35. Salon mladih te 5. Bijenale slikarstva (Dom HDLU), 12. HT nagrada (MSU Zagreb) i 14. Erste fragmenti (Galerija Kranjčar). Također je sudjelovao na brojim likovnim kolonijama te rezidenciji Haffenkombinat u Leipzigu (Njemačka). Dobitnik je nekoliko nagrada i pohvala. Živi i djeluje u Zagrebu.
Kontakt: nikicajurkovic.com/contact-form

KUSTOSICA: Katarina Duplančić
KUSTOSI PROGRAMA NMG: Katarina Duplančić, Natasha Kadin, Vedran Perkov
DIZAJN: Nikola Križanac
PRIJEVOD: Katarina Duplančić
DOKUMENTACIJA: Glorija Lizde
POSTAV: Katarina Duplančić, Franko Sardelić Kolinac
DONATORI: Ministarstvo kulture i medija RH, Grad Split
MAVENU PODRŽAVA: Zaklada Kultura nova
ZAHVALE: Kino klub Split, KUM, MKC, PDM, Đarma, Ena Jurov, Grumen

The post NMG@PRAKTIKA_Nikica Jurković: Sve je moguće appeared first on Platforma Doma mladih.

O AUTORICI:
Glorija Lizde rođena je 1991. godine u Splitu. U svom fotografskom radu istražuje teme obiteljskih odnosa, genetskog naslijeđa i sjećanja koristeći dokumentarnu i insceniranu fotografiju.
Završila je preddiplomski studij Filma i videa pri Umjetničkoj akademiji u Splitu te diplomski studij Fotografije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Ostvarila je nekoliko samostalnih izložbi te sudjelovala na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj, Engleskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Portugalu itd.
Dobitnica je Dekaničine nagrade za rad na seriji fotografija F20.5. Njeni radovi (Ne)stalno te F20.5 otkupljeni su u sklopu 14. i 16. Erste fragmenata. Nominirana je za prestižni World Press Photo Joop Swart Masterclass 2020. te je jedna od izabranih fotografkinja u međunarodnom programu za nadolazeće umjetnike Parallel – European Photo Based Platform 2018. i 2021. godine.

KUSTOSICA: Natasha Kadin
KUSTOSI PROGRAMA NMG: Katarina Duplančić, Natasha Kadin, Vedran Perkov
DIZAJN: Nikola Križanac
PRIJEVOD I DOKUMENTACIJA IZLOŽBE: Katarina Duplančić
POSTAV: Katarina Duplančić, Franko Sardelić Kolinac
DONATORI: Ministarstvo kulture i medija RH, Grad Split
MAVENU PODRŽAVA: Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, Zaklada Kultura nova
ZAHVALE: KUM, MKC, PDM

The post NMG@PRAKTIKA_Glorija Lizde: Postajanje: Mitovi o ženskosti appeared first on Platforma Doma mladih.

Izložba i projekt Stvarno, ali ne i istinito nastao je 2017. te je tada prezentiran u Ljubljani i Sarajevu, a sada ga u ponešto izmijenjenom obliku predstavljamo u Splitu. Opsežni projekt obuhvaća radove u različitim medijima, baveći se relativno kratkim vremenskim razdobljem od početka Drugog svjetskog rata do sredine pedesetih godina prošlog stoljeća, u kojem je došlo do drastične promjene u politici prema ženama. Izložba u Splitu predstavit će nekoliko recentnih radova kojima se Jušić aktivno bavi u posljednjem desetljeću i konstantno ih nadopunjuje novim radovima, istovremeno radeći na Online arhivu AFŽ-a, zajedno s kolegicama iz CRVENE – udruženja za kulturu i umjetnost iz Sarajeva.

Riječ je o radovima:
• Ako zatreba, svi smo armija, serija umjetničkih intervencija na fotomonografiji Sutjeska 1943-73;
• Nepoznata Partizanka, foto i video dokumentacija skulpture i akcije u javnom prostoru u Sarajevu;
• Heroizam rada, veliki poster nazvan po krilatici kojom su se tada nazivali veliki fizički napori žena u popravku države nakon rata;
• Bijela suknja, crvena suknja nastao na temelju pripovijesti o Ravijojli Janković i Mariji Bursać iz knjige Žene heroji (1967) u kojoj su ženske ličnosti prikazivane u duhu glorifikacije antifašističke borbe. Postavljen u vitrinu, rad dobiva muzejski kontekst i upozorava na nedostatak takvih svjedočanstava u povijesnim institucijama;
• Opsada, digitalni crtež printan na svili, baziran na pravoj mapi opsade Sutjeske iz Drugog svjetskog rata;
• Volja za moć, dvije fotografije gdje prva prikazuje sastanak AFŽa u selu Hrastovac, Banija, a na drugoj je prva vlada Demokratske Federativne Jugoslavije.
Adela Jušić već dugi niz godina u svojim radovima problematizira sudjelovanje žena u NOB-u i s tim povezane politike sjećanja, kao i ključni period nakon samog Drugog svjetskog rata u kojem su žene, nakon što su rame uz rame s muškarcima obnovile razrušenu domovinu, politički i manipulatorski bile „vraćene“ nazad u dom, kuću, kuhinju i ložnicu. Jušić smatra kako je time emancipacijski proces žena na području bivše Jugoslavije uvelike umanjen, na neko vrijeme čak i zaustavljen, te je njen umjetnički i aktivistički fokus usmjeren na načine (re)kreiranja politika sjećanja, povezanih s ulogom žena u spomenutom vremenu.

O AUTORICI
Adela Jušić rođena je u Sarajevu, Bosna i Hercegovina, 1982, gdje živi i radi. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 2007 i magistrirala Ljudska prava i demokraciju u Jugoistočnoj Europi, Univerzitet u Sarajevu i Bologni 2013. Osnivačica je, a do 2019. godine koordinirala je i bila aktivno uključena u kulturne projekte Udruženja za kulturu i umjetnost CRVENA. Jedna je od dvije autorice online arhiva Antifašističke borbe žena Bosne i Hercegovine i Jugoslavije (www.afzarhiv.org). Izlagala je na brojnim međunarodnim izložbama kao što su: Frestas – Trijenale umjetnosti, Sorocaba, Sao Paolo, Manifesta 8; Murcia, Videonale Kunstmuseum Bonn; Image Counter Image, Haus der Kunst, Munich; Ja više nikada neću pričati o ratu, Färgfabriken, Stockholm, Balkan Insight, Pompidou Centar, Paris, itd. Bila je na brojnim rezidencijalnim programima za umjetnike/ce (ISCP, New York, Kulturkontakt Vienna, itd.) i dobitnica je nagrada YVAA 2010, Henkel Young Artist Price CEE 2011 i Specijalne nagrade Oktobarskog salona 2013.

Njen rad nerijetko polazi od osobnog iskustva i memorije, te je izrazito feministički i političan. Adela Jušić se bavi videom, video performansom koristeći se narativom i svojim glasom kao glavnim elementom izražavanja. Radi i instalacije, kao i feminističke didaktičke radove u javnom prostoru koji se uglavnom sastoje od teksta.

Više na adelajusic.wordpress.com
_____
KUSTOSICA: Natasha Kadin
KUSTOSI PROGRAMA NMG: Katarina Duplančić, Natasha Kadin, Vedran Perkov
DIZAJN: Nikola Križanac
PRIJEVOD I DOKUMENTACIJA IZLOŽBE: Katarina Duplančić
POSTAV: Luce Bračika, Franko Sardelić Kolinac
DONATORI: Ministarstvo kulture i medija RH, Grad Split
MAVENU PODRŽAVA: Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, Zaklada Kultura nova
ZAHVALE: KUM, MKC, PDM

The post NMG@PRAKTIKA_Adela Jušić: Stvarno, ali ne i istinito appeared first on Platforma Doma mladih.

Slatka Konceptualna Umjetnica je virtualni umjetnički identitet koji nastaje 2013. godine kao hibridna konstrukcija i performativni tekstualni iskaz. Ona dalje djeluje kao otvorena dijaloška platforma i kolektivni identitet, gradeći svoje karakteristike i umjetnički opus u interakciji sa promatračima/cama – sudionicima/ama. U Splitu predstavlja dosadašnjih osam faza svog razvoja te započinje devetu fazu: Slatka Splitska Konceptualka nudi rješenje.

Projekt djeluje na relaciji umjetnost – anti-umjetnost – ne-umjetnost – suvremeno reklamiranje, postavljajući niz pitanja koja preispituju poziciju umjetničkog identiteta, status i položaj umjetnika/ce u suvremenom društvu, granice prostora umjetničke aktivnosti i odnosa umjetničko djelo – umjetnik/ca – promatrač/ica. Slatka Konceptualna Umjetnica problematizira pojam autorstva i originalnosti, time subverzirajući institucionalni sistem umjetnosti – ona je istovremeno umjetnica i kritički subjekt, angažirani participativni projekt, grupni identitet, reklamna kampanja i brend.

Inspirirana kako idejama Jozefa Beuysa o socijalnoj skulpturi i njegovom tezom o umjetnosti za sve, tako i grotesknim kolektivizmom Situacionističke internacionale, Slatka Konceptualna Umjetnica se dosljedno nadovezuje na tradiciju antiumjetničkih intervencija, koristeći se metodama aproprijacije i samoproklamacije, te autoironijom kao svojim primarnim diskursom. Naizgled parodirajući svaki svoj novi umjetnički istup, ona kao zrcalo zbivanja na suvremenoj umetničkoj sceni, ali i izvan nje, potencira kontradiktornosti na kojima gradi svoj cjelokupni opus.

Tijekom proteklih godina Slatka Konceptualna Umjetnica, povremeno mjenjajući svoj (fiktivni) nacionalni identitet, realizira svoje djelovanje kroz 8 faza, koje se međusobno nadovezuju, a svaka od njih započinje novim javnim pozivom na tumačenje i interakciju:
(1) Slatka Konceptualna Umjetnica traži posao (2013), (2) Slatka Konceptualna Umjetnica traži umjetničke radove (2014/2015), (3) Slatka Konceptualna Umjetnica traži podršku (2016), (4) Slatka Konceptualna Umjetnica traži razumijevanje (2016), (5) Werde Süße Konzeptkünstlerin / Süße Konzeptkünstlerin sucht Videos (2017), (6) Werde Süße Konzeptkünstlerin / Süße Konzeptkünstlerin sucht Unterstützung (2017), (7) Sweet Conceptual Artist looking for texts (SCA website) (8 ) Slatka Konceptualna Umjetnica nudi rješenje / Budi i ti Slatka Konceptualna Umetnica (2018)

22. ožujka 2017. godine, svečanom inauguracijom u umjetničkom prostoru Kulturdrogerie u Beču, Slatka Konceptualna Umjetnica promovirana je u novorođenu austrijsku umjetnicu Süße Konzeptkünstlerin. U najnovijoj, splitskoj, fazi Slatka Splitska Konceptualka pokušava se prikazati ne samo aktivnom sudionicom splitske scene, već i preuzeti ulogu liderice, savjetnice i iscjeliteljice svojim uobičajenim metodama samoproklamacije. Nakon perioda izolacije, koji je istovremeno utjecao na dvostruko odgađanje planirane izložbe u Splitu, ideja Slatke Splitske Konceptualke o mogućim rješenjima također se transformirala, prikazujući u svojoj novoj fazi jedan izrazito eskapistički pristup koji kombinira meditativne prakse i glitch estetiku društvenih mreža, ovog puta isključujući stvarnu i dvosmjernu interakciju i participaciju.

Ideju o Ružičastom Peristilu od šećerne vune (bombon od pamuka) kao mogućem rješenju, prati krajnje simplificirana efemerna kolažna forma koja podražava instagram story estetiku, nudeći instant realizaciju i konzumaciju predložene ideje. Kritički tretman Peristila kao neospornog simbola, kako splitske konceptualne scene tako i turističkog Splita i neprekidnog izvora umjetničke inspiracije, ispoljava se ovoga puta kroz njegovu prenaglašenu banalizaciju, koja podrazumeva i samobanalizaciju autorske intervencije.

Drugim riječima Slatka Splitska Konceptualka postaje raj za sladokusce, ukazujući na to da bi ritualno-meditativna terapija slatkišima mogla biti ultimativno rješenje u kriznim vremenima.

KUSTOSICA IZLOŽBE: Natasha Kadin
KOORDINATORICA PROJEKTA I PLATFORME: Bojana S. Knežević
KUSTOSI PROGRAMA NMG: Katarina Duplančić, Natasha Kadin, Vedran Perkov
DIZAJN: Nikola Križanac
PRIJEVOD: Katarina Duplančić
POSTAV: Katarina Duplančić, Natasha Kadin, Franko Sardelić-Kolinac, Bojana S. Knežević, Simon Simonović
ZAHVALE: Velika zahvalnost svim sudionicima te nositeljima_cama titula Slatke Konceptualne Umjetnice / Süße Konzeptkünstlerin / Slatke Splitske Konceptualke koje/i su svojim kreativnim doprinosima učinile_i da ovaj umjetnički identitet procvjeta u svom punom potencijalu.
HVALA partnerima KUM, PDM, MKC.
DONATORI: Ministarstvo kulture i medija RH, Grad Split
MAVENU PODRŽAVA: Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, Zaklada Kultura nova

The post NMG@PRAKTIKA_Slatka Splitska Konceptualka nudi rješenje appeared first on Platforma Doma mladih.

Predrag Pavić je čovjek s tisuću strasti. Prema svemu što radi, misli ili osjeća, prilazi beskrajno gorljivo. Ide do ekstrema. Ako nešto voli, onda to voli bez zadrške. Ako nešto ne podnosi, jasno daje do znanja svoje mišljenje. Brutalno i iskreno. Između ta dva stava nema mjesta suptilnom nijansiranju. Rijetko kada je prema nečemu indiferentan. Stvari koje mu nisu od interesa mogu jednostavno prestati postojati. U stvari, za njega ne postoje.

Posebno su zanimljive rasprave s njim. U obranu svojih stajališta neće koristiti samo argumente. Živo gestikuliranje, mahanje rukama, podizanje glasa, nadglasavanje ili utišavanje oponen(a)ta dio su igre u kojoj hedonistički uživa. Kao kod većine igara, pobjeda je ultimativni cilj. Predragu poraz jednostavno nije opcija. Često i na vlastitu štetu, neće odustati od svog stava. Time bi poništio samu bit igre. Neriješen rezultat ionako nikoga ne zadovoljava.

Strast i igra u njegovim radovima stapaju se u jedno. Bez obzira koliko su zamisli i ideje naizgled nemoguće za izvesti, on od njih neće tek tako odustati. Potencijalni fijasko neće ga odvratiti. Pokoja prilagodba stvar je svjesnog rizika. Želja da se rad napravi je veća.

Poput svakog pravog majstora igre, Predrag se koristi trikovima, podvalama i smicalicama kako bi uhvatio protivnika nespremnog. Podvalit će tako falsifikat umjesto rada kojega je otuđio iz muzeja, da bi taj ukradeni rad kasnije izložio na svojoj samostalnoj izložbi. Koštalo ga je to jednog prijateljstva, ali i zaradilo nagradu. Drugom prilikom, bez da je ikoga pitao ili obavijestio, probio je rupu u podu galerije, spojio prizemlje i kat, jer je to bilo najpraktičnije rješenje da se rad izvede. Dovedena pred svršen čin, ravnateljica galerije je mogla samo dopustiti da nastavi s radom. Njeno mišljenje, situacija u kojoj se našla, Predragu nisu značili bog zna što. Zadovoljno je na otvorenju konstatirao: Pobjeda!

Neke strasti i slasti prerastaju u obožavanje. Predmet su glorificiranja. Fetiš.

A Pavić ih ima pregršt.

Svjedočio sam, jednom prilikom, Predragovom slavljenju komada slanine. Ta interpretacija o savršenstvu; tu količinu adoracije i ljubavi upućenu komadu mesa nikada do tada nisam vidio. U svom tom idealiziranju, slanina je postala leteći tepih, jer joj letenje sklad dopušta. Do te mjere je perfektna. Nije bilo teško zamisliti ga kako sjedi na tom tepihu prekriženih nogu, s velikim turbanom na glavi, u stanju blažene nirvane dok se sile kozmosa – prirode, čovjeka i pancete – stapaju u Jedno.

Optički šou interaktivna je svjetlosna instalacija koja predstavlja istoimeni otvoreni slučajni arhiv čarapa (najlonki). Kako je taj, gotovo proziran i nevidljiv materijal, toliko zamaman? Što ga čini toliko primamljivim? Arhiv koji se trenutno sastoji od pedesetak različitih uzoraka popunjavati će se tijekom vremena. U tu svrhu izrađen je objekt / projektor koji služi kao povećalo uzoraka. Slika koju vidimo struktura je materijala i ornamenata tkanine.

Publika izložbe pozvana je da sama prouči različite uzorke. Slutim da se u toj ponudi interakcije s publikom krije Predragova mala podvala. Poziv na sudjelovanje i pristanak na njega učinit će nas predmetom bihevioralnog eksperimenta. Hoćemo li se ponašati i djelovati u skladu s predviđanjiima? Hoćemo li s istom strasti i ugodom rukovati uzorcima? Ima li sličnosti i koje su razlike u ophođenju prema ovim predmetima?
Ne znam do kojeg će zaključka Predrag doći, nije me ni briga. Iskoristit ću ovu priliku da istražim i ja neke stvari koje me odavno kopkaju kada su najlonke u pitanju.
– Vedran Perkov

O AUTORU:
Predrag Pavić rođen 1982. god. u Zagrebu, diplomirao je 2011. godine na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Zagrebu, Splitu, Puli, Osijeku, Geteborgu, Cataniji, Sofiji, Dusseldorfu, Gdanjsku te je nagrađivan za svoj rad: Velika nagrada 10. Trijenala kiparstva, nagrada za najboljeg diplomanta ALU u 2011. godini, Velika nagrada Emanuel Vidović na 38. Splitskom salonu, nagrada hrvatske sekcije AICA na 12. Trijenalu kiparstva, dobitnik nagrade Radoslav Putar 2019. Živi i radi u Zagrebu.

NMG — Novomedijska galerija međunarodna je kustoska platforma usmjerena na istraživačke projekte vezane uz problematike aktivnog sudjelovanja u suvremenom društvu koji rezultiraju kustoskim konceptima, intermedijskim događanjima, međunarodnim novomedijskim suradnjama te kreiranjem novih medijskih projekata. Unutar platforme realizira se program NMG@PRAKTIKA. Ciklus je to samostalnih izložbi mladih umjetnika iz Hrvatske i inozemstva u Galeriji Praktika u Domu mladih u Splitu. Ovo je deveta godina ciklusa kroz koji je do sad realizirano više od šezdeset samostalnih i skupnih izložbi mladih umjetnika. Kroz nove medije i eksperimentiranje s različitim formama umjetničkog izražaja izložbe problematiziraju aktualne teme suvremenog društva. Ovaj ciklus izložbi tako ne samo da pruža uvid u najnovije umjetničke prakse, već i odabirom autora aktivno sudjeluje u pozicioniranju suvremene umjetnosti kao kritičkog faktora naspram društvene stvarnosti.

KUSTOS IZLOŽBE: Vedran Perkov
KUSTOSI PROGRAMA NMG: Katarina Duplančić, Natasha Kadin, Vedran Perkov
DIZAJN: Nikola Križanac
PRIJEVOD, POSTAV i DOKUMENTACIJA IZLOŽBE: Katarina Duplančić
DONATORI: Ministarstvo kulture i medija RH, Grad Split
MAVENU PODRŽAVA: Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, Zaklada Kultura nova
ZAHVALE: KUM, MKC, PDM

The post NMG@PRAKTIKA_Predrag Pavić: Optički šou appeared first on Platforma Doma mladih.

O AUTORU
Josip Šurlin (Split, 1993.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, 2012. godine, kada upisuje Umjetničku akademiju u Splitu, smjer slikarstvo. Studirao je u klasi prof. Gorkog Žuvele te, 2017. godine, diplomirao slikarstvo pod mentorstvom prof. Viktora Popovića i prof. Neli Ružić. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi i prezentirao radove na sedam samostalnih izložbi. Na Prvom studentskom bijenalu osvaja i pismeno priznanje za rad. Godine 2018. postaje članom Hrvatske udruge likovnih umjetnika (HULU, Split). Živi i radi u Splitu.

NMG – Novomedijska galerija međunarodna je kustoska platforma usmjerena na istraživačke projekte vezane uz problematike aktivnog sudjelovanja u suvremenom društvu koji rezultiraju kustoskim konceptima, intermedijskim događanjima, međunarodnim novomedijskim suradnjama te kreiranjem novih medijskih projekata. Unutar platforme realizira se program NMG@PRAKTIKA. Ciklus je to samostalnih izložbi mladih umjetnika iz Hrvatske i inozemstva u Domu mladih u Splitu. Godina 2021. će biti deveta godina ciklusa kroz koji je dosad realizirano više od 60 samostalnih i skupnih izložbi mladih umjetnika. Kroz nove medije i eksperimentiranje s različitim formama umjetničkog izražaja izložbe problematiziraju aktualne teme suvremenog društva. Ovaj ciklus izložbi tako ne samo da pruža uvid u najnovije umjetničke prakse, već i odabirom autora aktivno sudjeluje u pozicioniranju suvremene umjetnosti kao kritičkog faktora naspram društvene stvarnosti.

Kustosica izložbe je Natasha Kadin, kustosi programa NMG@PRAKTIKA su Natasha Kadin, Vedran Perkov i Katarina Duplančić, za dizajn je zaslužan Nikola Križanac, a za prijevod Ivan Berecka. Postav i dokumentaciju izložbe rade Josip Šurlin, Franko Sardelić i Katarina Duplančić, a izložba će biti otvorena do petka, 16. travnja te je možete pogledati pozivom na broj 0989602701.

Galerija Kluba Kocka prima 14 posjetitelja istovremeno na 58m2 prostora. Nošenje maske je obavezno, dezinficijens je dostupan ispred galerije.

Ovaj program provodi se u suradnji s Koalicijom udruga mladih, Multimedijalnim kulturnim centrom Split i Platformom Doma mladih, a financira se putem javnih natječaja Ministarstva kulture i medija RH i Grada Splita. Rad udruge Mavena podržavaju Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva i Zaklada Kultura nova.

The post NMG@PRAKTIKA_Josip Šurlin: Afterwardsness appeared first on Platforma Doma mladih.

#100lica. Sto lica. Stolica. Naziv izložbe može se interpretirati na više načina što umjetnica ostavlja promatraču na odabir. No činjenica je da su predmet njezinog interesa upravo stolci, odnosno na dalmatinski – stolice. Zbog čega stolice i zašto baš stotinu istih? Odgovor leži u samom naslovu izložbe. Upravo zbog toga što svaka stolica može imati sto lica u očima umjetnika pa tako i promatrača. Baš kao što model mijenja svoja lica pred fotografom tako i stolice koje su u ovom slučaju u ulozi modela.

Stolice su predmet koji svakodnevno koristimo, neki manje a neki više, ovisno o stilu života, posla, itd. Zanimljivo je kako su to predmeti koje ne zamjećujemo toliko često, uzimamo ih zdravo za gotovo, ali kad ih nema u blizini osjetimo koliko su nam potrebne i koliko nam nedostaju. Pogotovo u Splitu. U Splitu je važan odmor. Splitom vlada fjaka i ubrzo čovjek nauči kako život umori, bio on došljak ili fetivi. Upravo u tom istom Splitu koji je vječno umoran, događa se da javne gradske površine imaju premalo urbane opreme koja služi odmoru i oporavku umornog splitskog naroda nakon duge šetnje ili sličnih radnji. Zadnjih nekoliko godina počele su se uređivati te javne površne ali nažalost većina ih je u samom centru grada dok su okolni kvartovi i dalje prepušteni sami sebi. Upravo tim kvartovima umjetnica prolazi i dokumentira snalažljivost građana i njihove vlastite intervencije kao odgovor na nedostatak mjesta za odmor. Stolice pronalazi u svakakvim pozicijama, u grupama ili pojedinačno, ali u većini slučajeva one služe svojoj svrsi. Ona u svakoj stolici prepoznaje drukčiji karakter (lice) koji odgovara karakteru njenog korisnika. Od stolice koja je odbačena zbog toga što je izgubila svoju funkciju i nalazi se pored kontejnera, preko šaroliko uređenih eksterijera splitskog pazara, pa sve do pomno osmišljenog gledališta balotaškog zoga na Visokoj. Obraćajući pažnju na količinu stolica koje su građani sami postavili, umjetnica započinje svoj fotografski ciklus sasvim slučajno, no tu slučajnost pretvara u potragu za svojim modelima kada nastaje svojevrsni chairhunting. Iako nesvjesno sudjeluju u tome, umjetnica građane navodi kao sudionike u javnim instalacijama svog novonastalog projekta. Koristeći se isključivo kamerom pametnog telefona napravila je niz od preko 150 fotografija stolica. Njezin izložbeni prostor su društveni mediji, ponajviše Instagram odakle i dolazi naziv ove izložbe, zbog nužnosti da se približi publici koja sve više umjetnost doživljava kroz ekrane svojih pametnih telefona. Za potrebe Instagrama, osmišljava vlastiti hashtag koji će njene pratitelje vrlo brzo povezati sa željenim sadržajem. Pošto je Instagram poznat po raznim algoritmima za manipuliranje fotografijama, umjetnica naglašava da je pri objavljivanju fotografija koristila tek pokoji filter kako bi naglasila boje ili nešto drugo. Sve stolice na fotografijama su u pozicijama u kojima su pronađene, bez intervencije umjetnice. Iz razgovora s umjetnicom saznajem da je ovaj ciklus među ostalim i kritika na kulturu influencanja kao stila života te priznaje kroz šalu kako je i ona sama postala influencerica i lokalni cyber celebrity jer su joj se na račun fotografija stolica počeli javljati na ulici nepoznati ljudi. Umjetnica je za izložbu odabrala stotinu stolica kako bi opravdala postojanje svog hashtaga te kako bi promatračima pružila priliku pronalaženja ljepote i iskrenosti u tim odbačenim, ali prijeko potrebnim predmetima.

Zela Luša (Split, 1982.) odrastala u umjetničkoj obitelji s ocem koji je bio fasciniran afričkim glazbenim korijenima pa je predškolske dane provela u Zimbabweu zajedno sa starijim bratom i majkom. Pri povratku u Split upisuje osnovnu školu i odrasta na istočnom dijelu grada u neboderu popularno nazvanom „Kineski zid”. Nakon osnovnoškolskog obrazovanja upisuje Školu likovnih umjetnosti, smjer fotografski dizajner. Studira Film i video interes usmjerava ka animaciji, pokretnoj slici i crtežu, te kao završni rad izabire animirani film. Pri završetku treće godine rodila je djevojčicu i nakon pauze upisuje diplomski studij Filma, medijske umjetnosti i animacije na istoj akademiji, koji završava 2016. godine. Za vrijeme studiranja izlaže na grupnoj izložbi u Multimedijalnom kulturnom centru i samostalnoj izložbi u Galeriji umjetnina u Splitu u sklopu projekta Fast Forward. Sudjeluje u raznim umjetničkim projektima.

NMG — Novomedijska galerija međunarodna je kustoska platforma usmjerena na istraživačke projekte vezane uz problematike aktivnog sudjelovanja u suvremenom društvu koji rezultiraju kustoskim konceptima, intermedijskim događanjima, međunarodnim novomedijskim suradnjama te kreiranjem novih medijskih projekata. Unutar platforme realizira se program NMG@PRAKTIKA. Ciklus je to samostalnih izložbi mladih umjetnika iz Hrvatske i inozemstva u Galeriji Praktika u Domu mladih u Splitu. Ovo je deveta godina ciklusa kroz koji je do sad realizirano više od šezdeset samostalnih i skupnih izložbi mladih umjetnika. Kroz nove medije i eksperimentiranje s različitim formama umjetničkog izražaja izložbe problematiziraju aktualne teme suvremenog društva. Ovaj ciklus izložbi tako ne samo da pruža uvid u najnovije umjetničke prakse, već i odabirom autora aktivno sudjeluje u pozicioniranju suvremene umjetnosti kao kritičkog faktora naspram društvene stvarnosti.

KUSTOSICA: Mirta Lučin
KUSTOSI PROGRAMA NMG: Natasha Kadin, Vedran Perkov
DIZAJN: Nikola Križanac
POSTAV i DOKUMENTACIJA IZLOŽBE: Tihana Mandušić
DONATORI: Ministarstvo kulture i medija RH, Grad Split
MAVENU PODRŽAVA: Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, Zaklada Kultura nova
ZAHVALE: KUM, MKC, PDM

The post NMG@PRAKTIKA_Zela Luša: #100lica appeared first on Platforma Doma mladih.

The post Alma Štrkljević i Josipa krolo: Crta-akt appeared first on Platforma Doma mladih.

The post Kolektivne kustoske prakse appeared first on Platforma Doma mladih.